1. Djetinjstvo i školovanje
Martin Krešić rođen je 7. studenoga 1880. u Vininama, zaselak Buljke, župa Hrasno. Ocu mu je bilo ime Petar a majci Anica rođ. Jurković s Brštanice, također župa Hrasno. Osim Martina, Petar i Anica imali su još četiri sina: Šćepu, Videla 1894., Nikolu 1886. i Đuru 1890. god. i dvije kćeri: Božicu i Anđu. Videl i Nikola otišli su u Ameriku, gdje su i umrli, a Đuro je postao pravnik. Bio je sudac u Banjoj Luci, a dolaskom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) premješten je u Zagreb, gdje je imenovan članom Stola sedmorice. Sestra se Božica udala za Peru Raguža u Kruševo kod Stoca, a Anđa za Matu Kristu na Trebinju. Od don Martinove obitelji u Vininama već dugo vremena nitko ne živi.
Četverogodišnju pučku školu od 1888. do 1892. god. najvjerojatnije pohađao je na Cerovici u Hrasnu (pola kilometra od župne crkve), koja je otvorena 1886. god. i prva je na tom području. Po završetku pučke škole tadašnji hrašnjanski župnik don Vide Putica dječaka Martina preporučuje Biskupskom ordinarijatu u Mostar za sjemenište. Župnik Putica u preporuci Ordinarijatu 20. lipnja 1892. kaže da je Martin uspješno dovršio 4. razred pučke škole, pokazao je želju stupiti u svećenički stalež te pita Ordinarijat hoće li biti primljen i koje su sve svjedodžbe potrebne za upis. Napominje da je biskup već prošle godine obećao Martinovu ocu Peri da će njegov sin biti primljen. Biskup je na molbu župnika Putice odgovorio pozitivno 20. srpnja iste godine, navodeći koje sve dokumente kandidat mora pribaviti i preko biskupa poslati u Nadbiskupsko sjemenište u Travnik. Biskup Buconjić šalje 26. srpnja ravnateljstvu sjemeništa dopis u kojem ga obavještava da je Martinova molba uvažena te da ga se primi u zavod. Martin ostaje u Travniku do 1900. god. kada završava sjemenište, odnosno polaže maturu.
Bogoslovne nauke pohađao je u Sarajevu od 1900. do 1904. god. Bio je student dobra učenja i vladanja, kako svjedoči rektor bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu Franjo Ksaver Slavić. U preporuci od 27. veljače 1903. za ređenje rektor piše biskupu Paškalu Buconjiću: "Mislim da mu ne fali virtus i scientia, koja se hoće za sv. Red." Uprava mirne duše preporučuje bogoslova Martina za ređenje i iz razloga što je siromašan pa bi mu misni stipendiji koje bi dobivao sljedeću godinu boravka u Bogosloviji dobro došli, a smatra da bi se na taj način i bolje pripremio glede na buduće potrebe u svećeničkoj službi. Martin u trećem tečaju Bogoslovije nije imao kanonsku dob za ređenje pa se rektor pobrinuo da dobije i oprost od toga. Ali poručuje biskupu da to ne bude nikakav prejudicij za njegovo ređenje, već moli biskupa da on slobodno, bez obzira na ovo što je on već poduzeo, o tome odluči. Također rektor u pismu navodi, s obzirom na Martinovo zdravlje, da nije kremenjak i da ga znaju ponekad oči zaboljeti, ali da liječnik kaže da se ne treba bojati da nije sposoban za budući poziv i poslanje. Kao što će se vidjeti u daljnjem tekstu, don Martin je i dalje u svećeničkom životu imao problema sa zdravljem. Na rektorovo pismo od 27. veljače 1903. odgovara biskup Buconjić 5. ožujka 1903. Daje dozvolu da Martin Krešić, imajući u vidu razloge spomenute u rektorovu pismu, bude zaređen za svećenika "ad titulum dioecesis Tribuniensis".
Don Martin je zaređen na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla 29. lipnja 1903. u Sarajevu. Iz rektorova pisma od 30. lipnja 1903., kojim obavještava biskupa Buconjića o ređenju, vidi se da je don Martin kanio slaviti prvu svetu misu 12. srpnja u Donjem Hrasnu i da je zaželio da mu na Mladoj misi bude školski kolega svećenik mostarske biskupije don Tadija Božić iz Blizanaca. U pismu se također navodi da je don Martin malo prije ređenja bio bolestan, ali za prijašnjih godina bivalo je to malo češće, te da je pitao liječnika ne bi li bilo dobro da ode koji tjedan na liječenje u Kiseljak. Liječnik je odgovorio da bi to bilo dobro, ali da nema potrebe. Uz pismo rektor prilaže i izvještaj o napretku školskom te dodaje: "...četa hercegovačka baš je malena, no bit će hrabra, ako Bog da." Iz priložene svjedodžbe za akademsku godinu 1902./1903. vidi se da je don Martin bio izvrstan student. Od pet položenih predmeta te godine četiri je položio s ocjenom eminens (izvrstan) te liturgijsko pjevanje valde bonus (vrlo dobar). Biskupski ordinarijat u Mostaru primio je izvješće o studiju za akademsku godinu 1903./1904., prema kojem je don Martin te akademske godine položio dvanaest ispita, i to jedanaest s ocjenom eminens te jedan, ovog puta pedagogiju, s valde bonus. S obzirom na vladanje, na osnovi ovih dviju svjedodžbi bilo je "apprime conformes" (osobito prikladno). U opsluživanju kućne discipline za akademsku godinu 1902./1903. bio je "laudabilis" (pohvalan), a za akademsku godinu 1903./1904. bio je "valde laudabilis" (veoma pohvalan). Sudjelovanje na predavanjima u 1902./1903. ocijenjeno je diligens (marljivo), a u 1903./1904. valde diligens (veoma marljivo). Poslije ređenja don Martin je 1. srpnja 1904. položio jurisdikcijski ispit. Polagala su se tri predmeta: moralna teologija, pastoralna teologija i ženidbeno pravo. Martin je iz sva tri ispita izišao s ocjenom valde bonus.
2. Svećenički život
2.1. Župni vikar u Prenju
Poslije ređenja don Martin se vraća kući u Hrasno, gdje, pretpostavljamo, slavi svoju prvu svetu misu na već spomenuti datum, 12. srpnja. Već prije slavljenja Mlade mise znao je kamo će na prvu pastoralnu službu. Biskup ga je Buconjić 5. srpnja 1904. imenovao duhovnim pomoćnikom u župi Prenj - Dubrave kod župnika don Stjepana Putice. U dekretu piše: "Za vaše osobne potrebe kao i za ostalo, mi smo se sporazumili s ovdjašnjim župnikom, o čemu će Vam isti obznaniti." U čemu se biskup sporazumio s don Stjepanom, ostaje nam nepoznanica, jer o tome ne nalazimo nikakva traga u arhivu biskupije u Mostaru. Na poleđini istoga lista stoji: "Istom jurisdikcija", što znači da je don Martin zajedno s dekretom primio i jurisdikciju za ispovijedanje. O don Martinovu trogodišnjem pastoralnom djelovanju u Prenju nemamo posebnih podataka. U arhivu Biskupskog ordinarijata u Mostaru imamo samo jedno don Martinovo pismo od 8. siječnja 1907. Don Martin, koji se u pismu potpisuje kao kapelan, obavještava Ordinarijat "zašto niesmo htjeli prstenovati Matu Nogolicu sa Božicom Proleta", navodeći razloge zbog kojih to nije učinio te traži od Ordinarijata upute što mu je činiti u slučaju kad djevojka hoće da ide za jednoga momka, a kuća joj ne dade. Ovo don Martinovo pismo iz Prenja o spomenutom predmetu po sebi nije bitno za našu radnju, jer imamo mnoštvo takvih pisama u arhivu u Mostaru. Ali je ovdje zanimljivo to što ga piše kapelan don Martin tražeći savjeta što mu je činiti ubuduće, pokraj živa župnika Putice, koji bi po službenoj dužnosti trebao pisati ovakva pisma. Očito, don Stjepan je bio znatno onemoćao. Razriješen je službe župnika u Prenju 10. svibnja 1907., što zbog starosti što zbog bolesti. Ne preostaje nam drugo nego zaključiti da se stari i bolesni župnik dobrano oslanjao na mladoga kapelana Krešića i da je imao u njega veliko povjerenje čim mu je povjeravao da piše i službene dopise na Biskupski ordinarijat. Don Martin ostaje u Prenju do 10. svibnja 1907. Istog dana kad stari prenjski župnik odlazi u mirovinu, a nasljeđuje ga mlađi brat don Vide Putica, don Martin odlazi iz Prenja i postaje najmlađi župnik u trebinjskoj biskupiji.
2.2. Župnik na Trebinji
Posije trogodišnje službe duhovnoga pomoćnika u Prenju, 10. svibnja 1907. biskup Buconjić don Martina Krešića imenuje župnikom župe Trebinja, gdje zamjenjuje dotadašnjeg župnika don Ivana Raguža. Biskup u dekretu piše: "Velečasnom gosp. D. Martinu Krešiću, duhovnom pomoć. Prenj - Da providimo potrebama naše trebinjske biskupije našli smo za potrebno da Vas stavimo za župnika u župi Trebimlji. Ova je naša odluka stalna i bez daljnjega prigovora, ter imate nastupiti svoje novo mjesto kroz petnaest dana. Pozdravljajući Vas u Isusu. Mostar, 10. svibnja 1907."
Prema Šematizmu iz 1892. god. župa Trebinja imala je 19 sela, 170 obitelji i 1376 vjernika. Budući da u sljedećih 15-ak godina nije bilo nekih velikih stradanja niti migracija stanovništva te župe, računajući na redoviti prirodni priraštaj, don Martin je vjerojatno dolaskom na župu zatekao nešto brojnije stanovništvo.
S obzirom na sakralne objekte, župa je već od davnine imala crkvu Marijina Uznesenja na Bari, današnja crkva sv. Roka, koja se pod tim naslovom spominje već 1619. god. kada trebinjsko-mrkanski biskup Krizostom Antić piše da je blagoslovio temeljni kamen za ponovnu izgradnju crkve Marijina Uznesenja na Trebinji. Temelji sadašnje crkve vjerojatno potječu iz predturskoga vremena, a sama crkva doživljavala je mnoge obnove i preinake do ondašnjeg izgleda. Osim crkve na Trebinji, postojala je i filijalna crkva sv. Ivana Krstitelja u Veljoj Međi, koja se prvi put spominje 1622. god., te crkva sv. Nikole u Rupnome Dolu koja se spominje iste godine, a smatra se da je kao i crkva na Trebinji iz predturskog razdoblja. Uza sve ove stare crkve, u don Martinovo vrijeme postojala je i crkva sv. Ane u polju ispod Trnčine koja je sagrađena krajem 19. st. te poneka grobljanska kapelica.
Po dolasku na župu don Martin se nastanio u starom župnom stanu u zaseoku Milići u donjoj Trebinji. U to vrijeme već je postojao novi župni stan na Navijalima kod današnje župne crkve, koji je građen početkom stoljeća, ali svećenici u njemu nisu stanovali. Don Martin ostaje u starom župnom stanu barem do 1914. god. kad se po odredbi biskupa Mišića preselio u novi stan. Naime, za vrijeme biskupova pohoda župi, koji je bio 17. lipnja 1914., don Martin je još uvijek stanovao u starom stanu a u novom je stanu plandovala stoka. Biskup opisuje i stanje staroga stana. Kaže da stan ne vrijedi ništa, da je trošan, da nema stropa te da se župnik tuži na vlagu, ali neodgovorno, jer nedaleko stoji sagrađeni župni katolički stan. Na upit biskupa, zašto župnik ne stanuje u novom župnom stanu, neki su mu mještani odgovorili da stan vlaži i da nije pogodan za stanovanje. Biskup je obišao novi župni stan te se uvjerio u suprotno. Zamolio je pomoć od vlade u Sarajevu da se stan popravi, što je ona i učinila. Župniku je naredio da se preseli, što je ovaj učinio. Don Martina nalazimo sa sigurnošću u novom župnom stanu 9. lipnja 1916. Toga je dana datirano pismo u kojem don Martin izvještava biskupa da stari župni stan još nije prodan jer nitko nije ponudio traženu cijenu te da je za gradnju kuhinje i kapelice, kako je već prije izvijestio Ordinarijat, pozajmio 1000 kruna bez kamata na rok od šest mjeseci, te da taj rok istječe krajem mjeseca lipnja. U istom pismu izvještava dalje da je rad oko župnog stana stao jer je poduzetnik pozvan u vojsku, da čatrnja još nije ni započeta a da je dvorišni zid dovršen ali da nije onakav kakav bi trebao biti. Iz ova dva dopisa proizlazi da je don Martin prešao u novi župni stan u vremenu između 17. lipnja 1914. i 9. lipnja 1916. Kad bi to po prilici pobliže moglo biti? Kao što se već spomenulo, biskup je Mišić pohodio župu Trebinju 17. lipnja 1914. i don Martina našao u starom stanu. Pomoć za obnovu stana stigla je od vlade iz Sarajeva. I župnik se po biskupovoj naredbi preselio u obnovljeni stan. Don Martin je, dakle, već bio u novom župnom stanu kad je biskup Mišić pisao Kroniku opisavši pohod Trebinji od 17. lipnja. Može se pretpostaviti da biskup nije pisao Kroniku dugo vremena nakon pohoda. Možda je prošao najviše koji mjesec. U tom vremenu između pohoda župi i pisanja Kronike don Martin je prešao u novi župni stan i to bi moglo biti u ljetnim mjesecima 1914. god. Prešavši u novi stan, koji je prema biskupovu izvješću bio boljeg stanja nego stari i dobivši pomoć od vlade u Sarajevu, don Martin je najvjerojatnije obnavljao novi župni stan boraveći u njemu. Zbog ratnih neprilika pomoć je bila sve slabija pa don Martin više puta moli Ordinarijat da se stari stan proda za 1000 kruna koliko je netko za nj davao, kako bi taj novac uložio u obnovu novoga župnog stana. Ordinarijat je smatrao da bi se za tu kuću moglo dobiti najmanje 2000 kruna, ali je, smatrajući da don Martin bolje poznaje prilike u mjestu, prepustio odluku njemu. Stari je župni stan konačno prodan koji dan prije 2. siječnja 1917. Don Martin u izvješću Ordinarijatu o stanju župne kase 2. siječnja 1917. piše: "Još izvješćujem Presvjetli Ordinarijat, da sam ovih dana prodao stari župski stan. Stari mušterija nije htio ništa pomaknuti preko 1000 K., ali se je našao novi, od koga se nisam nadao i dao mi 1300 K."
Cijelo vrijeme don Martinove službe na Trebinji trajale su "muke i nevolje" s obzirom na dogradnju i obnovu župnoga stana. Ali, one nisu ništa prema onim drugima na koje je don Martin naišao na Trebinji. Župa stara i prostrana. S jedne strane, narod s mjesnim vjerskim običajima i stečenim povlasticama, a, s druge strane, mladi župnik koji bi htio uvesti više crkvenoga reda.
Prvi problemi, o kojima imamo svjedočanstvo u arhivu, nastali su već u siječnju 1909. Don Martin 11. siječnja 1909. izvještava Ordinarijat o dva problema u župi tražeći da se riješe. Prvi se problem odnosio na crkvenu kasu. Očito, primivši neke prigovore, možda i optužbe, s obzirom na trošenje crkvenoga novca, don Martin je, godinu dana prije, četiri ključa od kase podijelio četvorici crkovinara o čemu je usmeno izvijestio Ordinarijat. No, kako sam tvrdi, namjera mu nije uspjela. Na Bogojavljenje 1909. god. navijestio je s oltara da će u prvu nedjelju, očito misli na sljedeću nedjelju, biti otvaranje crkvene kase. Pozvao je crkovinare s ključevima da dođu. Dvojica od njih Ivan B. iz Velje Međe, nije došao premda je sigurno bio obaviješten, i Ivan D., kako ga on naziva "biskup" samovoljnih i preuzetnih nezadovoljnika, došao je, ali nije htio dati ključa. Prema don Martinovu mišljenju i ključ prvoga crkovinara bio je kod ovoga drugoga. Kad oni nisu htjeli dati ključeve, don Martin je zajedno s drugom dvojicom crkovinara, Mišom Tomaševićem i Šćepanom Loncem, oparao njihove brave, otvorio kasu i izmirio dugove. U ovom dopisu župnik Krešić moli Ordinarijat da za crkovinare potvrde ovu posljednju dvojicu. Ordinarijat je to i učinio, 18. siječnja 1909.
Drugi je problem bio oko uživanja livade pokraj crkve, koja se zvala Bara. Ordinarijat je još u vrijeme župnika Ivana Raguža odredio da livada bude na korištenje župniku, a ne župi. Neko se vrijeme, kako don Martin izvještava, stvar bila smirila. No, u posljednje vrijeme ponovno neki, sa već spomenutim Ivanom D. na čelu, žele livadu oteti župniku. Župnik moli da se protiv ovih bundžija udari crkvenim mjerama. Ordinarijat je istim dopisom na ovaj drugi problem samo kratko odgovorio: "Baru prema našoj odredbi neka uživa župnik."
Stvar se očito u sljedeću godinu i pol dana nije smirila, nego još više pogoršala. U arhivu ordinarijata u Mostaru nalazimo don Martinovu molbu od 20. lipnja 1910. s obzirom na premještaj. U molbi don Martin doslovno piše: "Potpisani slobodan je najponiznije i najusrdnije zamoliti za premještaj, jer u ovome narodu uz najbolju volju ne može steći povjerenje niti razviti kakvu djelatnost, nego vazda razne razmirice, sad s Veljomegjom, koja je kao župa u župi, sad sa kapelama radi tobožnjih nekakvih privilegija, sad osobito i najviše s nekim nadutim glavama radi sjenokoše kod crkve i crkovne kase, koji su već dotlen uzbunili, da se od nekoga vremena ne kupi lemuzina u crkvi nit preko sv. mise zvoni. Pouzdano se nadam, da će ova moja molba biti uslišana, ako je ikako moguće, to više, što je u 6 godina moje službe prva, premda sam dosta i dosta to vrijeme podnio, kako je i Presvjetlom Naredništvu poznato. Ako za sad ne bi mogao biti premješten, molim da bi barem došao pošt. o. Tajnik, ne bi li kako stvari uredio." Ordinarijat na ovu molbu, prema don Martinovu svjedočenju, nije odgovorio.
Biskup je Buconjić preminuo 8. prosinca 1910. i od premještaja nije bilo ništa. Za vrijeme prazne biskupske stolice biskupijama je upravljao "in spiritualibus" msgr. Lazar Lazarević do imenovanja novoga biskupa msgr. Alojzija Mišića, koji je mostarsko-duvanjskim biskupom imenovan 5. ožujka, a zaređen za biskupa 18. lipnja 1912. U ovom vremenu u arhivu Ordinarijata ne nalazimo nikakvih posebnih novosti iz don Martinova života. Svi dopisi iz toga razdoblja uglavnom su molbe za oproste od navještaja za vjenčanje i za umaknuće.
Novom biskupu don Martin se prvi put javlja opširnim pismom 13. ožujka 1913. Šalje izvještaj na Ordinarijat o stanju crkvene kase i župe. Crkvena je kasa prazna jer je sav novac potrošen za nabavku kreča za buduću župnu crkvu. Kreč je kupljen, kako don Martin piše, ne bi li kako lakše složili nesložne i zavađene župljane, kad vide, da se je nešto počelo raditi, te nastavlja: "Ali kad bi i bilo gotovih novaca, župnik bi imao sto neprilika za dignuti ih, kako sam istom prigodom izvijestio Vašu Presvijetlost, pošto narod hoće da bude skoro neograničeni gospodar crkovne kase." Dalje navodi kako je pokušao urediti stvar po crkvenim propisima, ali da nije uspjelo nego da je posljedica bila ono o čemu je već izvijestio biskupa Buconjića u molbi za premještaj iz 1910. god. na koju nije bilo odgovora. Prema don Martinu, problem je u župi Tebinji slijedeći: "...što je u njoj vazda najmlagji svećenik ove biskupije, koji dakle nema ni dovoljno iskustva nit ugleda, da župom upravlja, kako treba. Župa je naime materijalno najslabija, župski stan jadan i čemeran, narod opor i nesložan i tako župniku ne treba drugoga čistilišta, nego služiti u Trebinji; stoga stariji župnici od nje bježe, a u nju dolazi najmlagji, da prigodom prve promjene ustupi mjesto mlagjemu." Krešić se nada da će mu biskupov pohod župi prilikom najavljene krizme uvelike pomoći u sređivanju problema.
Najavljena krizma bila je 17. lipnja 1914., prema Kronici biskupa Mišića. Biskup navodi kako je taj dan krizmano 200 djeca te da župa broji oko 2700 duša. Da su don Martinove pritužbe na stanje u župi opravdane, potvrđuje i biskup. On piše: "Ovdi se teško župnik dugo održi. Mjesto pustarina, osamljeno, narod slabo daje redovinu. Ima puno filijalnih crkava, svak hoće u svom selu da ima misu; čeka dok bude u njegovu selu, tako je ta filiacija crkava na štetu crkvene discipline. Naredio sam strogo da se u glavne svetkovine pučke mise služe, a samo spomendan festa nek bude za filijale. Glavna je filijala Trebimlje Velja megja, ovdi se svake treće nedjelje s. misa govori. Veljamegja ima svoju crkvicu u polju. Zimi je sva u vodi. Imaju zasebno i svoju milostinju. Ne miješaju je sa Trebimljskom. Biskup dalje kaže da je narod dobar, moralan ali je siromašan. Za don Martina veli: ...dobar svećenik, miran karakter."
Po odlasku biskupa s Trebinje don Martin se privatnim pismom obratio biskupovu tajniku fra Jerki Borasu 23. lipnja 1914. U pismu mu najavljuje da će ujutro, tj. 24. lipnja, poći u Velju Među radi milostinje, ali da ne sluti dobru. Fra Jerko mu je u razgovoru prilikom krizme napomenuo da ga je biskup htio premjestiti u Gradac. Don Martin piše da bi to za njega bila najljepša štacija od svih uopće župa trebinjske biskupije osim Klepaca. Navodi dalje da ne bi bio nezadovoljan ni s Trebinjom kad bi se samo popravila kuća, načinila crkva i smanjila služba po selima, te da bi bio zadovoljan sa svakom župom, "samo Vas molim, ako je ikako moguće da me čuvate Ravnoga".
Don Martinova slutnja za Velju Među doista se obistinila. Već 9. veljače 1915. župnik moli Ordinarijat da posreduje za smirivanje stanja. Ovo je inače najbolniji dopis koji je don Martin poslao na Ordinarijat u 42 godine svoga svećeničkog života. Don Martin najprije zahvaljuje biskupu za potporu od 100 kruna, koju je primio te nastavlja da se ujedno koristi prilikom da ga zamoli za jednu važniju i potrebniju pomoć, naime za uređenje prilika u ovoj župi, ne bi li već jedanput dočekao "žugjeni mir sa svojim župljanima, koga evo malo ne osam godina službe u ovoj župi nijesam mogu reći nikada potpuno imao, premda se tijem jadnijem sigurno smijem pohvaliti, da sam naime sa svoje strane pokazao dosta i dosta strpljenstva i samozataje". Radilo se o redovini i milostinji u Veljoj Međi. Prema don Martinovim riječima on je samo u nedjelju 10. siječnja 1915. rastumačio i kazao biskupovu naredbu po kojoj je on dužan prema mještanima Velje Međe i dalje vršiti svoje župničke dužnosti, a da su oni dužni dati redovinu. Čini se da don Martina nije toliko rastužilo što oni ne daju redovinu nego sljedeće: "Koristi nije bilo. Dapače mi je njihov najugledniji seljak na zboru rekao: prije smo se veselili i jedva čekali, kad ćeš nam u selo doći a sad je evo došlo vrijeme da najvolimo, kad Te ne vidimo. Ta mi je riječ često na pameti i napunila me je nekom melanholijom i plakao sam radi nje i časovito požalio, što sam svećenik". U temelju spora oko redovine bilo je što su Veljemeđani mislili da je don Martin izradio naredbu da se lemuzina iz kapele daje u maticu, na Trebinju. Moli Ordinarijat da posreduje kod civilnih vlasti i preko glavara sela kako bi se stvar smirila. Ordinarijat je obavijestio don Martina 4. ožujka da je već intervenirao kod civilne vlasti u Ljubinju te ako bi im poslao imena glavara sela da su spremni i s njima stupiti u kontakt. Je li se stanje u župi smirilo kroz sljedeću godinu i pol, nije nam poznato. U arhivu Biskupije ne nalazimo više nikakvih pritužbi.
Iz dostupnih spisa vidi se da je don Martin češće na Trebinji pobolijevao te da je više puta tražio pomoć Ordinarijata za liječenje u Kiseljaku. Posljednji je put to bilo 17. srpnja 1916.
Don Martin je bio župnik na Trebinji do 6. lipnja 1917. Vjerojatno je u župi ostao do kraja mjeseca kad je prešao na Rotimlju. Posljednje don Martinovo pismo s Trebinje datirano je 27. lipnja 1917., u kojem obavještava Ordinarijat o izgovorenim misnim nakanama. Prvi dopis novoga župnika Trebinje don Luke Kristića susrećemo 2. srpnja 1917., u kojem izvještava Ordinarijat o skupljenim milodarima u Turkovićima za Petrov novčić.
2.3. Župnik na Rotimlji
Župa Gornje Dubrave, koja će kasnije više puta mijenjati ime do konačna naziva Rotimlja, osnovana je u vrijeme prvosvjetskih nemirnih ratnih godina, točnije u proljeće i ljeto 1917. god. U nju su se ubrajala "gornja sela" dotadašnje župe Prenj - Dubrave. Prema posljednjem nama poznatom popisu župljana koji je sastavio don Stjepan Putica, prenjski župnik, 1895. god. na području Gornjih Dubrava bilo je šest sela: Trijebanj, Rotimlja, Hodovo, Donji Brštanik, Gornji Brštanik i Potkrevnice; 111 obitelji i 1111 duša. Za prvoga župnika novoosnovane župe imenovan je dotadašnji župnik na Trebinji don Martin Krešić. Biskup je najprije poslao svoga povjerenika fra Jerku Borasa da don Martinu povjeri novu župu. Na to je don Martin pristao svojim dopisom 3. lipnja iste godine. Don Martin se u pismu biskupu zahvaljuje na iskazanu povjerenju, što je izbor prepustio njegovoj slobodnoj volji, te obećava da će nastojat iskazati se dostojan toga povjerenja. Za prijelaz u novu župu don Martin predlaže svršetak mjeseca lipnja jer se tim mjesecom završavaju "katehizacije" ili kraj godine poradi župnog prihoda. Moli biskupa da ga obavijesti kada će to biti kako bi se mogao prema tomu ravnati.
Nakon što je 4. lipnja stigao don Martinov pristanak na Ordinarijat, dva dana poslije, 6. lipnja, biskup piše dekret u kojem ga imenuje župnikom i nalaže da nastup u novoj župi bude 1. srpnja 1917. O tome je biskup izvijestio i stolačkog dekanata don Vidu Puticu 8. lipnja. Don Martin je vjerojatno stupio u župu prema predviđenu datumu te se nastanio u beglučkoj kući Ivana Vukasovića, posjednika u Trijebnju, a svetu je misu govorio u grobljanskoj kapelici, o čemu postoji i izravno svjedočanstvo biskupa Mišića 1919. god., u vrijeme prve krizme u župi Gornje Dubrave. Biskup Mišić u svojoj Kronici piše kako je don Martin: "Dobar i revnosan svećenik. Narod ga vrlo rado ima. Nejma kuće ni crkve. Jadno boravi u jednoj seoskoj kući đe mu je jedna soba za sve, a druga sobica drži presveti sakramenat. S. misu služi na Trjebanjskom groblju." Don Martin se prvi put iz nove župe službeno javlja na Ordinarijat u Mostar 17. kolovoza 1917. s molbom da mu pošalju misnih intencija te da mu pomognu s obzirom na njegovo uzdržavanje u novoj župi.
Prvotna zadaća župnika don Martina, uz redovite pastoralne obveze, bila je gradnja župnoga stana i župne crkve, a u tom poslu početak je pribavljanje zemljišta za nove građevine. Nepuna četiri mjeseca po dolasku u župu don Martin se javlja s tim vijestima na Ordinarijat u Mostar. Ordinarijatu piše 17. studenoga i predlaže dva mjesta za gradnju župne crkve i stana: u Trijebnju ili na Kosovu toru, Prisoju, tj. kod današnjega Doma na Hodovu. Prema njemu, ovo bi drugo mjesto bilo zgodnije. Don Martin u istom pismu napominje da je već 22. listopada pisao Biskupskom ordinarijatu o mjestu u Hodovu, ali to pismo nismo našli u arhivu. Biskup je početkom prosinca poslao savjetnika fra Jerku Borasa da izvidi koje je mjesto pogodnije. Čini se da je kao pogodnije mjesto izabrano ono koje je don Martin predlagao premda o tome ne postoji nikakav izvještaj. Ali činjenica da, godinu i nešto poslije, točnije 7. veljače 1919., don Martin piše na Ordinarijat i moli da mu dade punomoć kako bi se erarno zemljište, koje je poklonila narodna vlada u Sarajevu za gradnju nove crkve i župnog stana u Hodovu, prenijelo u gruntovnici u Stocu na vlasništvo župe, govori tomu u prilog. Naime, narodna je vlada u Sarajevu 23. prosinca 1918. poklonila novoj župi u Hodovu erarno zemljište u površini od 29 duluma i 300 četvornih metara. Premda je zemljište bilo poklonjeno, koliko vidimo iz ovoga don Martinova dopisa Ordinarijatu, s gradnjom se nije počelo. Za to ne nalazimo nikakvih službenih don Martinovih objašnjenja u biskupijskom arhivu, nego nailazimo na daljnje poteškoće i prepirke s obzirom na mjesto gradnje.
U rujnu 1920. delegacija iz Hodova došla je u Ordinarijat i potužila se na don Martina s obzirom na gradnju župnoga stana i crkve. Istoga dana, 2. rujna 1920., biskup je napisao pismo don Martinu i upozorio ga ne samo zbog negradnje nego i zbog nemara u pastoralu, o čemu će još biti govora. U ovom se dopisu prvi put spominje mogućnost gradnje crkve i stana na Rotimlji, i to u pritužbi N. Krnjića i M. Pažina, koji su u Ordinarijat došli kao predstavnici sela Hodova, Dabrice i Ljubljenice, koji se tomu protive. U pismu se također spominje da je po nalogu vlade u Sarajevu predstojnik iz Stoca bio u Trijebnju sazvo stranke da se izjave glede projektiranog zemljišta u Trijebnju, pa da je rečeno da to "ondi se Katol. Crkva nejma raditi ni graditi". Biskup u spomenutom dopisu traži od don Martina da ga o svemu tome izvijesti. Na ovo poprilično oštro biskupovo pismo u arhivu se ne nalazi nikakav službeni don Martinov odgovor. Čini se da se stvar u međuvremenu izgladila i da je problem oko odugovlačenja s gradnjom bio neslaganje mještana o mjestu gradnje, a ne don Martinova krivnja. Budući da se crkva i stan nisu mogli graditi na željenom mjestu u Hodovu a niti u Trijebnju, izišao je novi prijedlog da to bude na Rotimlji. O tomu su se župljani složili 16. studenoga 1920, kako nam svjedoči izvještaj od 21. siječnja 1921. Biskup 19. studenoga 1920. blagoslivlje i hrabri don Martinov rad pišući: "Prema izvješću preč. g. Putice, dekana, razumjesmo da će se, ako Bog da, uskoro odpočeti tude sa rađom za novi župni stan Gornje Dubrave u mjestu Rotimlja." Biskup Mišić želi don Martinu u radu Božji blagoslov i dobar uspjeh. "Budite ustrajan. Ako bude na početku malo i muke, ipak na koncu obrnut će se muka u radost." Biskup potiče župnika da nastoji dobiti što veći komad erarne ili općinske zemlje kako bi župnik mogao sebi ne samo vrt nego vinograd i što oranice urediti. Bez komada zemlje i ekonomije sa samom redovinom danas se ne da i ne može župnik živjeti. Biskup na kraju dodaje: "Čestitamo ponovno na odvažnosti i poduzeću. Želimo Božji blagoslov i uspjeh."
Premda je izgleda bilo riješeno da se nova crkva i župni stan gradi na Rotimlji, na mjestu gdje se danas nalaze, nastali su ponovno među župljanima prijepori o mjestu gradnje. Biskup je 10. siječnja 1921. uputio pismo župniku Martinu najavljujući mu dolazak svoga legata: "Radi prijepora o mjestu za gradnju žup. stana i crkve... u Hodovu 16. I. u nedilju nek se skupe ljudi iz sve župe, da ih izaslanik sasluša i nas o rezultatu izvijesti." U najavljenu nedjelju došli su na Trijebanj don Marijan Kelava i fra Ante Majić da saslušaju mještane. Saslušali su ih i napravili zapisnik. Saslušanici, oni iz donjih sela župe, predlagali su ponovno kao mjesto gradnje Prisoje kod Kosova tora. Zapisnik je u Trijebnju zaključen i potpisan od trojice svećenika: don Marijana Kelave, fra Ante Majića i don Martina Krešića. Na taj zapisnik nadodan je drugi dio, sastavljen sutradan 17. siječnja u Prenju. U ovom drugom dijelu koji potpisuju samo don Marijan Kelava i fra Ante Majić, a iz zapisnika se dade zaključiti da su pri sastavljanju bili prisutni i župnik don Martin i prenjski župnik don Vide Putica, biskupovi predstavnici iznose svoje mišljenje o onome što su čuli i vidjeli. Obišli su mjesto na Rotimlji, koje je predloženo prema zapisniku od 16. studenoga 1920. te je prema njihovu mišljenju, a i prema mišljenju župnika Krešića i prenjskoga župnika don Vide Putice, mjesto prikladnije za gradnju. Obišli su i mjesto koje je predlagao Stojan Vučina, glavar iz Trijebnja i njegovi drugovi. Zaključili su da to mjesto "jest krševito i ne ima mečine o kojoj su govorili" te naveli i druge razloge koji ne pogoduju gradnji. Biskupovi su predstavnici iz razgovora s ljudima došli do zaključka da cijeli pokret nezadovoljstva "potiče iz prkosa sela prema selu i od njekih osoba..." Kao jedan od argumenata protiv gradnje na Kosovu toru, navodi se i moguće protivljenje "rišćana", jer kad su se protivili na prvašnjem mjestu, izgleda da će i opet biti isto, jer je novo predloženo mjesto tik onoga prvoga. Evo sada možda odgovora zašto se nije počelo s gradnjom odmah početkom 1919. god. na zemljištu koje je za župu darovala narodna vlada u Sarajevu. Zemljište je, kako je već rečeno, bilo darovano, ali s gradnjom se nije počelo, jer se, čini se, tomu protivio pravoslavni živalj. Budući da je to već vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), nesumnjivo da je njihovo protivljenje uvelike važilo kod državnih vlasti.
Kao da su s ovim posljednjim izvještajem svi problemi s obzirom na mjesto gradnje riješeni. I Biskupski ordinarijat i don Martin i veći dio župe složili su se da crkvu i kuću treba graditi na mjestu Pobrđe na Rotimlji. Radovima se pristupilo vrlo brzo. Župnik je Krešić izvijestio Ordinarijat 18. travnja 1921.: "Blagoslov temeljnog kamena za župni stan obavljen je 3. travnja t. g. i za ova dva tjedna radnja je lijepo napredovala... Duljina kuće 11 m, širina 8,50, zid je vrlo solidan. Radnju nam je, evo, prekinula željno očekivana kiša. Godina je vrlo slaba. Narod kupuje hranu i sebi i hajvanu. Trgovaca za hajvan nema. Ima još dosta nezadovoljnika, koji nisu počeli raditi, pa će biti dosta kubure i duga. Ali se nadam, s Božjom pomoću, da će na Petrovdan moći biti blagoslov kuće." Budući da je župa bila siromašna i nije mogla sama svojim sredstvima u tako brzom roku izgraditi župni stan, moralo se ići u zajam. Beskamatni zajam uzet je od novca župne crkve u Prenju u vrijednosti od 20.000 kruna. Don Martin je molbu za zajam napisao Ordinarijatu 16. lipnja 1921. još s Trijebnja. Molba je odobrena i novac je predan pouzdanu vjerniku Đuri Puljiću sutradan 17. lipnja. Čim je bila gotova jedna soba u novom župnom stanu, don Martin se preselio s Trijebnja u Rotimlju, a s gradnjom stana dalje se nastavilo.
Premda još nije bio dovršio župni stan, župnik se Krešić dao na planove oko gradnje crkve. Prvi dokument koji nalazimo o toj stvari u arhivu biskupije u Mostaru od 30. siječnja 1922. jest don Martinova molba biskupu da ureduje kod civilnih vlasti kako bi dopustile dvojici pouzdanih župljana Đuri Puljiću iz Rotimlje i Martinu Periću s Trijebnja da pođu po Hercegovini i susjednoj Dalmaciji skupljati milodare za crkvu. Don Martin u pismu navodi da je naumio na proljeće započeti s gradnjom župne crkve. Biskup je na ovu molbu pozitivno odgovorio 28. veljače 1922. Osim dozvole za skupljače milodara, rotimski je župnik preko biskupa molio za pomoć u gradnji i državne vlasti. Bila su to dva dopisa pokrajinskoj upravi u Sarajevo, i to 5. veljače i 12. ožujka 1923. I jedanput Ministarstvu saobraćaja u Beogradu 1. svibnja 1923. Je li župa što dobila, ne znamo, ali znamo da don Martin 5. svibnja 1924. najavljuje biskupu Mišiću blagoslov kamena temeljca i početak gradnje crkve. Don Martin piše: "Potipisani župnik javlja Presvjetlom Naslovu, da je odlučio s Božjom pomoću ove godine ozidati župsku crkvu te istoj obaviti blagoslov temelja što svečanijim načinom 25. svibnja t. g. u nedjelju pred Spasovdan. Znajući da je biskup spriječen taj dan krizmom moli ga da za to delegira kojega odličnijeg svećenika kao i za to, da bi se dala mogućnost i preporuka susjednim župnicima iz Prenja, Stoca i Blagaja da sa svojim narodom prisustvuje sv. činu." Na župnikovu molbu da imenuje kakva "odličnijeg svećenika" za blagoslov kamena temeljca nove crkve, biskup je odgovorio potvrdom svoga dolaska. Zbog obveze krizme nije mogao doći u nedjelju 25. svibnja ali se odlučio da obavi blagoslov dan prije, 24. svibnja, te javio don Martinu da o tome obavijesti narod. Biskup je blagoslovio temeljni kamen i početak gradnje crkve, o čemu piše u svojoj Kronici pod nadnevkom 25. svibnja 1924. ne štedeći u pohvalama župnika Krešića. Crkva je posvećena apostolskim prvacima sv. Petru i Pavlu. Dovršena je, kako don Martin piše trebinjskom dekanu don Marijanu Vujnoviću 23. siječnja 1934., "barem u glavnome 1927., zvonik 1930. god." Do toga dana još nije bila blagoslovljena jer: "Čeka se boljih vremena."
Premda je don Martin u prvih 10-ak godina svoga župnikovanja na Rotimlji najviše energije i vremena trošio oko gradnje župnog stana i crkve, ni u ostalim župničkim dužnostima nije izostajao. Biskup je prvi put pohodio novu župu u proljeće 1919. i krizmao 170 krizmanika. U spomenutoj Kronici piše da je don Martin: "Dobar i revnosan svećenik. Narod ga vrlo rado ima." Dekan don Vide Putica u izvještaju Ordinarijatu 17. rujna 1919. o dekanskom pohodu župi Hodovo - Gornje Dubrave na rad župnika Krešića ne nalazi nikakvih primjedaba. Izvještava o stanju crkvene kase, kako župa ne posjeduje ništa (očito don Vide ovdje misli na zemlju), da su župni arhiv i matice u redu, don Martin redovno propovijeda i ide u školu, u crkvi se pjevaju pobožne pjesme, šalje se redovito određena milostinja na Ordinarijat. Što se tiče posebnosti u župi, don Martin je počeo uvađati pobožno "društvo S. Cirila i Metoda". Vrijedno je spomenuti da je don Martin ove godine propovijedao na Mladoj misi don Mitra Papca u Stocu, koja je bila 26. prosinca 1919.
Imajući u vidu spomenuta dva svjedočanstva iz 1919. god., nalazimo u najmanju ruku neobično pismo biskupa Mišića župniku Krešiću od 2. rujna 1920. Donosimo dio koji nas interesira: "Župnom uredu u Trijebanj. Vi znate da su stari dobri svećenici iz mnogih i važnih razloga želili i glasali da se osnuje župa za Gornje Dubrave. Slijedeći dobre savjete i razloge znate da smo mi u tu svrhu i podijelili župu Prenj - Dubrave u Prenj i Gornje Dubrave. Da smo današnje Gornje Dubrave povjerili sa nakanom da u Gornjim Dubravama podignete župni stan i projektirate novu župnu crkvu. Vi ste to zahvalno primili i obećali. Proljetos prilikom s. vizite došli smo u Trijebanj da očima vidimo kako su tamo prilike i kako u narodu in spiritualibus (u duhovnom pogledu). Došli smo i obišli potreseni, ništa nijesmo našli što bi vjerska čuvstva u narodu gajilo. Naime, crkve pa ni kapelice da se adminus sanctissimum (barem Presveti oltarski sakrament) drži. Protukanonski svijet umire bez viaticuma (popudbine), a da ne govorimo o raznim pobožnostima kojima se u vjernicima vjerska čuvstva bude i snažu. Usljed toga nad vjernicima osjećaj vjere opada mjesto da jači. Iz te župe razmjerno prema drugim župama malo dolazi milostinje i s. misa na Ordinarijat. N. P. Prenj je manji, ali za tri puta više dolazi. Zašto i kakova je to pojava, to sami pravite zaključak. Vi znate da smo mi proljetos bili u Trijebnju, da očima pogledamo što je i kako je sa projektom novoga župnog stana i crkve. Znate što smo vam rekli u Trijebnju a što ponovili u Blagaju. Od onda do danas Vi ni riječi ne napisaste niti što je i kako je sa gradnjom tamo stalo ne izvijestiste." Pismo poprima još više na neobičnosti kad znamo da biskup, nešto više od dva mjeseca poslije, 19. studenoga 1920., želeći don Martinu Božji blagoslov, uspjeh i ustrajnost u gradnji župnog stana kaže: "Čestitamo ponovno na odvažnosti i poduzeću." Ni dekan Putica u dekanskom pohodu, o kojem piše 13. lipnja 1921., ne nalazi nikakve zamjerke na don Martinov rad. Biskup je Mišić ponovno pohodio župu, sada pod nazivom Rotimlja, 25. svibnja 1924. i blagoslovio kamen temeljac za novu župnu crkvu. O ovom pohodu na Rotimlju piše u slijedu svojih krizmanih pohoda. Ne spominje krizmu na Rotimlji i koliko je djece krizmano, kako to čini obično, ali iz kasnijih crkvenih statistika doznajemo da je krizma obavljena te da je krizmano 84 djece. Biskup piše da je blagoslovio temeljni kamen za novu crkvu, da je sagrađen lijep župni stan, te sada se gradi i nova župna crkva. "Velika je to zasluga i neumoran rad župnika don Martina Krešića, koji je utjecajan u župi. Sve poduzima da mu uspjeh dobar bude. Bog blagoslivlja, i uspijeva se." Mišić ponovno spominje Rotimlju 15. veljače 1926. u spomenutom ljetopisu, osvrćući se na svoje petnaestogodišnje biskupsko djelovanje. Piše da je na Rotimlji narod sagradio novi župni stan i novu župnu crkvu, te da se oko gradnje mnogo trudio i zaslužan je župnik don Martin Krešić.
U urudžbenom zapisniku iz 1927. god. nailazimo na podatak o mogućem don Martinovu premještaju. Naime, župnik don Martin predao je osobno mrtvačku milostinju na Ordinarijat u vrijednosti od 430 dinara. U rubrici sadržaj rješenja nalazimo da je milostinja uknjižena. U istoj rubrici, ali drugačijim rukopisom, čitamo i ove riječi: "Don Martin Krešić izjavljuje, da ne reflektira na premještaj." Iz ovoga se može zaključiti da se tom prilikom razgovaralo o premještaju koji, inače, don Martin nije tražio, a niti je do njega došlo.
Biskup je ponovno pohodio župu Rotimlja 3. svibnja 1928. i obavio svetu krizmu. Te je godine krizmano 205 krizmanika. Za don Martina kaže da je dobar svećenik, a s obzirom na kršćanski nauk kod djece osjeća se napredak u odnosu na prijašnje godine. Na istom mjestu biskup nas izvještava da je 3. svibnja 1928. don Martina imenovao "začasnim prisjednikom duhovnoga stola, s pravom nositi ljubičasti pojas". O ovom imenovanju nalazimo u arhivu i dokument, pisan 4. svibnja 1928., a glasi: "Prečasni gospodin Don Martin Krešić, Rotimlja. Obzirom na Vaše lijepo i uspješno djelovanje u duhovnoj pastvi, s kojim ste udružili takogjer i vanjski materijalni rad za povećanje i uljepšavanje bogoslužja na dobrobit sv. Crkve, pa ste uz velike napore u ovo teško doba sagradili doličan župski stan i podigli lijepu župsku crkvu, Ordinarijat sa svoje strane ocjenjujuć Vaš blagoslovljeni rad u oba smjera odaje ovim priznanje Vašoj revnosti i apostolskoj djelatnosti, pa Vas u to ime imenujemo začasnim prisjednikom duhovnog stola s pravom da možete u znak odlikovanja nositi ljubičasti pojas. Nastojte i nadalje, da djelujete s neumanjenom revnošću u započetom smjeru. Bog s Vama!" Možda je biskup 3. svibnja za vrijeme krizmenog pohoda don Martinu obećao ili ga čak usmeno imenovao, no službeno je imenovanje bilo 4. svibnja 1928., kako rezultira iz navedene isprave.
Don Martin je kao župnik i karitativno djelovao. Dokaze za to njegovo djelovanje nalazimo u arhivu za 1929. god., kada je izbila posebna ekonomska kriza u svijetu. Odgovarajući na njegovu zamolbu od 8. veljače, Ordinarijat 19. veljače dopušta rotimskom župniku, da se umjesto za crkvu kupi milostinja za siromašne u župi do 1. srpnja 1929. Kao svoj doprinos za siromašne župljane u Rotimlji Ordinarijat prilaže 800 dinara. Iste godine 2. travnja župnik Krešić šalje izvještaj Ordinarijatu o skupljenoj milostinji za siromašne te zahvaljujući Ordinarijatu na pomoći u ime sirotinje kaže da je uoči Uskrsa podijelio najpotrebnijima 300 kilograma brašna. Ordinarijat u dopisu 18. travnja odobrava don Martinov rad, ali mu prigovara što kupi milostinju pod nazivom "za siromašne", a ne prema određenim crkvenim nazivima. Ordinarijat smatra da se milostinja i dalje ima kupiti pod crkvenim nazivima, samo ono što se skupi neka se dade siromašnima. Bojazan je Ordinarijata da se ne bi s vremenom u narodu uvriježilo mišljenje da milostinju ne treba kupiti za crkvu. U srpnju 1929. obavljen je i dekanski pohod. Dekan Putica ne nalazi nikakvih posebnih primjedbi na don Martinov rad. Uredske su knjige u redu, osim što u Stanje duša ili Status animarum mora nadodati ona sela koja su pripadala župi Stolac, te ljetopis ili knjiga memorabilium koju je počeo pisati, mora se voditi točnije. Poznato nam je također da je župnik u jesen te godine neko vrijeme izbivao iz župe premda razlog nismo otkrili. Vjerojatno se radilo o odlasku na liječenje u toplice, što je češće činio. U vrijeme njegove odsutnosti don Ante Romić od biskupa je 10. listopada primio ovlasti da u Rotimlji obavlja sve župničke dužnosti.
Kroz nekoliko daljnjih godina u arhivu biskupije u Mostaru ne susrećemo nekih posebnih vijesti ni o don Martinu niti o župi Rotimlji. Sve što nalazimo odnosi se uglavnom na oproste od navještaja, od umaknuća, predaja milostinje i duplikati župnih matica. Jedino se u ovom razdoblju može istaknuti nabavka postaja Križnoga puta i kipa Gospe Lurdske. Za postaje Križnoga puta župnik od Ordinarijata 27. studenog 1933. traži dozvolu da ih može zakonito postaviti. Ordinarijat mu mjesec dana poslije, 28. prosinca, odgovara da dozvoljava postavljanje postaja Križnoga puta, ali da se za blagoslov slika mora tražiti dozvola od Franjevačkog starješinstva u Mostaru, da oni pošalju jednog svećenika koji će blagoslov obaviti ili da župniku daju dozvolu za blagoslov, jer je to privilegij Franjevačkog reda. Za blagoslov Gospina kipa, koji je visok 1,20 centimetara, a župi Rotimlja darovao ga je umjetnik iz Slovenije, don Martin u dopisu od 5. ožujka 1934. traži dozvolu Ordinarijata, na što mu je koji dan poslije pozitivno odgovoreno.
God. 1935. nailazimo na jedan dopis, bolje reći tužbu župljana, na don Martinov rad, odnosno "nerad u župi". Ovo je prvi dopis ovakva sadržaja, ako izuzmemo onu pritužbu iz 1920. god. na negradnju crkve, što je nalazimo u arhivu. Don Martinu ova pritužba nije bila draga, ali nama danas dobro dođe da možemo nešto više doznati o pastoralnom radu, inače "šutljivoga" don Martina. Pismo je na Ordinarijat stiglo u jesen 1935., bez datuma je i anonimno. Tobože ga potpisuju "svi seljaci župe Rotimlja". Prenosimo ga u cijelosti: "Presvijetlom biskupu A. Mišiću u Mostaru. Klanjajući se pred Vašom velikom Časti Hoćemo davam jedno veliko djelo za nas istaknemo. Mi Hrvati katolici u župi Rotimlja imamo našeg Dom Martina Krešića koji nije za našu parokiju pošto su unas više zabaceni krajevi i ne vaspitani pa bismo prosili od vas jednog paroka koji je za naš kraj kavo štoje ta Dom Jure koji sad postoji u Studencima iza Čapljine ili Dom Ante štoje iz župe Dubrave premješten u Broćno onake ljude koji će naš narod razviti vjerski i druge stvari jerbo smo mi ovđe izmiješani narod od 4. vjere trebamo malo i drugih savjeta sem vjerskije. Naš Gosp. Dum Martin uopšte nije za nas jer bo našu djecu neće da ide učiti vjero nauk u dva mjeseca ode jednom u školu koja nije daljine pola kilometra sem toga u ljetno i proljetno doba neće da nam nikad ide po grobljima sa misom u opšte je za današnje vrijeme nemaran. Zato vas molimo danam dodijelite jednog Paroka od oni pomenuti pošto poznavaju naše prilike. Ostajemo u nadi daćete ispuniti naše želje. Presvijetla kruno. Potpisujemo se svi seljaci župe Rotimlja." Ordinarijat je, primivši ovo pismo, korektno obavijestio don Martina 22. listopada 1935. o sadržaju pritužbe i zamolio ga da odgovori "koliko su opravdane tužbe župljana Rotimlje".Don Martin se javlja Ordinarijatu pismom od 28. listopada i daje razjašnjenja. Budući da nije mogao odgonetnuti "tko ga je tako lažno i podlo optužio i koji ga je motiv pri tome vodio", otišao je u mjesnu zadrugu gdje je našao nešto naroda te im svima jasno iznio "sadržaj tužbe i pitao ih, da li oni o tome što znadu. Svi su se čudili i zgražali, zagonetku riješiti nijesu mogli". S obzirom na vjeronauk u školi, za koji je optužen da ga ne vrši redovito, kaže da mu je "sigurno iza opremanja bolesnika na prvom mjestu katekiziranje u školi u Rotimlji, koje revno i savjesno vršim ne samo svakoga petka nego katkada i u druge dane, kad je učitelj zapriječen". U pogledu negovorenja svetih misa po grobljima, zbog čega je također optužen, kaže da je svete mise po grobljima u svečane dane slavio samo prve godine kad je došao u župu iz razloga da bolje upozna narod. Poslije je to sasvim ukinuo, "osim ako je bio poseban razlog", poučen iskustvom s Trebinje kako mise po selima "štetno djeluju na pohagjanje i pomaganje matice". U pismu dodaje da mu to dosad nitko nije prigovarao. Radnim je danom slavio svetu misu po grobljima prigodom uskrsne ispovijedi "u udaljenim selima, ako je lijepo vrijeme i ako načine hladnicu". Blagoslov polja po grobljima, navodi, kako nije običaj u trebinjskoj biskupiji, niti je to netko od njega tražio, niti mu je poznato da to koji župnik vrši. U vezi s drugim savjetima "sem vjerskije", što anonimni pisac navodi, da bi ih župnik trebao davati vjernicima, a ovaj to ne čini, don Martin ne daje odgovora. O kakvim bi se "savjetima" moglo raditi, ne znamo. Možda političkim? Anonimni tužitelj spominje don Juru Vrdoljaka i don Antu Romića. Pretražujući arhiv nije se našao nijedan dokument koji bi don Martina doveo u bilo kakvu vezu s politikom. S obzirom na Rotimljane i politiku, doznajemo od biskupa Mišića iz izvještaja o krizmi 3. svibnja 1928. da su "Začudo Radićevci. Zavedeni". S obzirom na druge posebne mise i blagoslove: "Kad je vrijeme sjetve, kad polazi marva u planinu, kad je suša ili napane živina na usjeve, odredim jednu nedjelju kad ćemo se za tu specijalnu potrebu moliti i iza pučke mise Letanije i blagoslov sa Presvetim eventualno i ekzorcizmi proti živini. Do sada su župljani s time bili zadovoljni i prezadovoljni." Vjeronauk u školi, osim u Rotimlji, don Martin je poučavao i u Trijebnju. O tome imamo više svjedočanstava. Don Vide Putica u izvještaju o dekanskom pohodu 1919. god. kaže: "Drži se vjeronauk u dvije škole." U dopisu Ordinarijatu 9. studenog 1935. don Martin piše: "U školu Trijebanj išao sam na katekizaciju četvrtkom, kad sam mogao." U izvještaju Ordinarijatu o stanju u župi 9. ožujka 1940. piše: "Škole u župi imaju tri: Rotimlja, Trijebanj, Dabrica; na prve je dvije nastavnik katolik, na trećoj musliman. Na prve se dvije predaje vjeronauk redovito, na trećoj nije moguće radi prevelike udaljenosti." Upravo ova posljednja bila je predmet nekoliko prepiski između Biskupskog ordinarijata u Mostaru i župnika Krešića. Znajući da bi škola mogla početi s radom, don Martin u izvješću Ordinarijatu 25. kolovoza 1930. o stanju školstva u župi piše sljedeće: "U selu Dabrici napravljena je škola, samo još nemaju namještaja. Za to mjesto predao je molbu svršeni učiteljski pripravnik Dragutin Marić, katolik. Zastupane će biti sve tri vjeroispovijesti. Bilo bi dobro, da Marić, dobije to mjesto, jer je škola udaljena od crkve 3 sata, te radi toga neće moći župnik redovito držati vjeronauk." Je li Dragutin Marić dobio to mjesto, ne znamo, ali znamo da je 1937. god. učitelj pravoslavac, a 1940. god., kao što je već spomenuto, musliman. Poznato nam je također da don Martin ondje nije redovito poučavao vjeronauk, a možda i nikako. Ordinarijat je u proljeće 1935. izviješten od "Sreskoga načelništva u Stocu" da se u osnovnoj školi u Dabrici kroz cijelo prvo polugodište te školske godine nije predavao vjeronauk te dopisom od 8. ožujka 1935. traži od don Martina, jer se škola nalazi na terenu njegove župe, da ga o tome izvijesti. Don Martin izvještava Ordinarijat 13. ožujka 1935. "da izvještaj sreskoga načelstva u Stocu jest točan", ali zbog obveza u župi, poučavanja u školama u Rotimlji i Trijebnju, te zbog udaljenosti Dabrice "dobra tri sata" hoda, a po lošem vremenu još i više te da ne može sve stići. Narod također uviđa tu poteškoću, i bilo bi mu drago da župnik dolazi, ali ipak "ne prigovara". Propust što ne poučava vjeronauk nastoji donekle nadoknaditi time što potiče roditelje da njihova djeca, koja znaju čitati, "nauče glavne istine i zapovijedi sv. vjere iz Čulina 'Kršćanskog Nauka'." Na kraju moli Ordinarijat da uvaži razloge. Ordinarijat razumije don Martinove razloge ali "očekuje da nadje zgodu i priliku" i da ode u školu u Dabricu da se za djecu zauzme, ispita ih i ocijeni. Je li don Martin nakon ovoga išao u školu u Dabrici, nije nam poznato. Ali 9. ožujka 1940. izvještava da se vjeronauk u školi u Rotimlji i na Trijebnju predaje redovito, "na trećoj nije moguće radi prevelike udaljenosti".
Biskup Mišić u izvještaju o krizmi i pohodu župi Rotimlji, 3. svibnja 1936., hvaleći novosagrađene crkvene objekte u župi, dodaje "najveća zasluga je don Martina Krešića".
Župnik iz Prenja don Vide Putica 3. prosinca 1937., izlažući Biskupskom ordinarijatu razmišljanje "o svom smještaju pod stare dane", predlaže za svoga nasljednika u Prenju don Martina Krešića, kod kojega bi on najviše volio provesti svoju starost. Od toga prijedloga nije bilo ništa. Don Vide je ostao i dalje župnik u Prenju, a don Martin na Rotimlji. Ali, godinu i koji mjesec poslije, 18. veljače 1939. nailazimo na dekret biskupa Mišića kojim don Martina imenuje župnikom u Trebinju. Biskup upućuje don Martina da će u Trebinju naći nove prilike i drugačiji ambijent nego na Rotimlji. Grad pred župnika stavlja drugačije zahtjeve nego selo, te nastavlja: "Ali, jer Vas poznajemo kao dobra i revna svećenika, nadamo se, da ćete se potpuno snaći na novom mjestu i odgovoriti očekivanjima, što ih u Vas stavljamo." Istog dana za novog upravitelja župe Rotimlja imenovan je don Ante Bakula, dotadašnji župnik u Gornjem Hrasnu. Do premještaja ipak nije došlo. Don Martin ostaje na Rotimlji, a don Ante u Gornjem Hrasnu. Možda je tomu doprinijelo i pismo don Marka Zovke, župnika i dekana iz Stoca. On, naime, u pismu Ordinarijatu 21. veljače 1939. zagovara don Martinov ostanak na Rotimlji opravdavajući to duhovnim dobrom vjernika. Od župnika Zovke doznajemo da je don Martin, za vrijeme njegova župnikovanja u Stocu, više puta predvodio tijelovsku procesiju. Zapravo, kad god u svojim uspomenama don Marko spominje nekoga svećenika da je predvodio tijelovsku procesiju, navodi i don Martinovo ime.
3. Ratne godine, Gabela i mučeništvo
Don Martin je u župničkoj službi na Rotimlji dočekao Drugi svjetski rat i nastanak NDH. Premda je NDH bila proglašena, ona u stolačkom kraju nije nikada bila u potpunosti uspostavljena, bilo zbog Talijana bilo zbog četnika koji su odmah po njezinu osnutku počeli činiti bezakonja u krajevima jugoistočne Hercegovine. Budući da župa Rotimlja graniči s etnički većinskim srpskim prostorima Nevesinja i Dabra, teško se može govoriti o mirnu životu župljana pa tako i župnika početkom rata. No, stanovništvo župe Rotimlje na svojim se ognjištima zadržalo kako tako do druge polovice rujna 1942. kada je u naletu četnika protjerano prema Mostaru. A oni koji nisu mogli bježati, pobijeni su. Hrvatske su kuće bile opljačkane i spaljene kao i župni stan. Župnik je Krešić izbjegao zajedno sa stanovništvom. Neko je vrijeme boravio u Čapljini, a potom je prešao u prekosavske krajeve gdje je posjećivao svoje vjernike. Nagrađen je redom za zasluge drugog stupnja u NDH.
U ljeto 1943. ponovno se vratio u Hercegovinu na poziv biskupa Petra Čule. Gabeoskim župnikom imenovan je 8. srpnja 1943. Dekret o imenovanju nalazi ga u mjestu Virje u Podravini. Prvi don Martinov upis u župne matice u Gabeli nalazi se u Matici krštenih 29. kolovoza 1943., a posljednji također u Matici kršenih 29. siječnja 1945.
U studenom 1943. župna je crkva od udara groma izgorjela te je don Martin svetu misu služio u župnom stanu u jednoj sobi koju je prilagodio za kapelicu, a nedjeljom u grobljanskoj kapelici.
U jesen 1944. partizani su preuzeli vlast u Gabeli. Don Martina su ostavili na miru, čak mu ni iz kuće nisu ništa nosili, premda nije ni imao Bog zna što. Nekoliko dana prije nego što su partizani preuzeli Gabelu, k don Martinu se navratio don Jozo Zovko s nakanom da prenoći. U župnoj je kući našao don Stjepana Batinovića i don Jerku Nuića. Vidjevši da nije sigurno boraviti u Gabeli, don Jozo je ujutro, kad je pošao dalje, zajedno s don Jerkom ponudio i don Martinu da ide s njima. Don Martin je odgovorio: "Sinko, ja ne idem. U ruke Božje, pa što Bog da." S njim je ostao i don Stjepan Batinović.
U veljači 1945. hrvatska i njemačka vojska protjerale su partizane iz Gabele, no nisu zadržale osvojene položaje nego su se vratile na početne položaje. Partizani su ponovno zauzeli Gabelu i ovoga puta, za razliku od onoga iz 1944. god., počinili velika zlodjela. Odvodili su muške i ubijali ih, pljačkali i palili. Narod je u bijegu krenuo prema Mostaru, Sarajevu i dalje, a don Martin je ostao. Partizani su ga uhvatili i ubili na brijegu pokraj župne crkve sv. Stjepana, prvomučenika, na spomendan sv. Blaža 3. veljače 1945. Biskup Petar Čule pisao je don Jozi Zovki u Argentinu 20. studenoga 1965. da je don Martin, prema svjedočanstvu njegove sluškinje Božice Marković, bio posvetio mnogo hostija za Prvi petak. Vidio je da mu se radi o glavi te je hostije konzumirao. Potom su došli partizani i strijeljali ga kod crkve. Nekoliko dana poslije, župljanin Mate Soče s nekim ženama pokopao je don Martinovo tijelo. Bio je najprije pokopan u grobnicu Ante Prskala, a potom u jedan napušteni grob. Za vrijeme župnika don Mirka Iličića (1962.-1964.) don Martinove su kosti prenesene u novu grobnicu izgrađenu pred župnom crkvom s nadgrobnim spomenikom. Za izgradnju spomenika biskup je tada dao svoj prilog i naredio "župniku, da sakuplja među narodom. Rotimlja se najviše odazvala. Htjeli su Rotimljani prenijeti njegove kosti na Rotimlju, gdje je on bio prvi župnik i ostao u najljepšoj uspomeni, ali to nije išlo".
Za župnikovanja don Nedjeljka Krešića (1988.-2004.) napravljena je nova grobnica i novi spomenik za svećenike koji su pokopani u gaboeskom groblju. U novu su grobnicu prenesene don Martinove kosti. Prema svjedočenju župnika don Nedjeljka, osim kostiju u don Martinovu je grobu pronađen dio kolara i dio naočala.
Na grobnici, u kojoj počivaju i don Martinovi zemni ostatci čekajući uskrsnuće mrtvih, stoji natpis: "Od Boga dolazi spas pravednicima (Ps 37,39). Don Luka Šimunović, ubijen + 1659. Don Jure Sentić 1662.-1696. Don Martin Krešić 1880. - ubijen 1945. Svećenici trebinjske biskupije. Svjedocima katoličke vjere. Biskupski ordinarijat Mostar."
Zaključak
Don Martin je bio dobar svećenik, revan u službi, pobožan, blage naravi, samilosna i plemenita srca. Svatko ga je cijenio i volio: biskup, svećenici i narod. Gdje god je djelovao, ostavio je najljepšu uspomenu na sebe, tako o don Martinu piše njegov suvremenik i kolega don Jozo Zovko u svojim Uspomenama.
Učinjeno istraživanje o don Martinu potvrđuje ove don Jozine riječi. U arhivu Biskupskog ordinarijata u Mostaru, koji je bio skoro jedini izvor informacija o don Martinu, ne nalazimo nikakvih izvanrednosti. Sve ono što se nalazi dovodi do zaključka o četrdesetdvogodišnjem zatajnom, poniznom i požrtvovnom svećeničkom životu. Biskup ga ne štedi u pohvali. Čak ga i odlikuje. Subraća svećenici o njem nalaze samo pozitivne riječi. Od naroda ne nalazimo nikakve ozbiljne pritužbe. Postojale su dvije s Rotimlje ali obadvije, kako smo vidjeli, neutemeljene.
Kao i svaki drugi svećenik nailazio je na razne pastoralne probleme u župama u kojima je djelovao. U tom pogledu posebno se ističe Trebinja. Teško je uspostavljao željeni "mir i jedinstvo" župe što on pripisuje kako zahtjevnosti župe tako i svom mladenačkom neiskustvu. Na Rotimlji je išlo mnogo lakše iako ne i bez problema.
Ponajprije valja reći da o problemima, nesporazumima, neredima nije rado pisao. I kad ih je pisao, pisao ih je s mnogo boli u srcu i vapajem na Biskupski ordinarijat da mu se dade kakav savjet ili konkretna pomoć u njihovu rješenju. Nailazimo samo na nekoliko takvih dopisa i svi su s Trebinje. U dopisima spominje i neke osobe koje su bile uzročnikom nereda, prema njegovu mišljenju, ali iz pisma se ne može naslutiti ni tračak osude niti želje za osvetom. Ne nalazimo nijedan dokument gdje bi on osobno bio predmet nekog nesporazuma ili da bi netko s njim od župljana bio u nekom nesporazumu. S Rotimlje, kao što smo već rekli, na don Martinov rad dolaze dvije pritužbe. Na prvu uopće nije odgovorio a na drugu odgovara argumentirano govoreći o svom svećeničkom radu u župi i tako pobija pritužbe koju su na njega bile upućene.
Na oba spomenuta mjesta i materijalno je gradio. Na Trebinji je dograđivao i obnavljao župni stan a na Rotimlji je počeo s ledine te sagradio župni stan i crkvu. U 42 godine svećeništva samo je jedanput tražio premještaj i to je bilo s Trebinje iz razloga što se nije osjećao sposobnim riješiti nastale probleme u župi. Molba za premještaj je napisana vrlo odmjereno i bojazno. Ne zahtijeva, ničim ne uvjetuje. Prijedlog o tome, ako ne bi mogao biti premješten, da dođe biskupov tajnik kako bi se problemi riješili, govori da su za traženje premještaja uistinu postojali teški razlozi izvan don Martina te da je bio spreman nastaviti rad u rečenoj župi.
U odnosima s Biskupskim ordinarijatom bio je vrlo korektan. Iz njegovih dopisa, koji su inače bili vrlo jasni i napisani lijepim rukopisom, može se zaključiti da je svoje službe prihvaćao bez pogovora, nastojao je raditi i snalaziti se u danim okolnostima ali uvijek spreman zatražiti savjet i pomoć kad je osjećao da mu je bila potrebna. Većina don Martinovih dopisa odnosi se na službene stvari poput traženja oprosta, predaje milostinje, odgovora Ordinarijatu na neke njihove upite itd... Osobna korespondencija je vrlo oskudna. Nije zahtijevao, nije tražio niti se javljao osim kad je bilo potrebno.
Don Martin je bio jedan u nizu tolikih običnih, poniznih i požrtvovnih svećenika kojima povijest ne pamti ime ali bez kojih bi vrijeme i prostor, u kojem su živjeli i djelovali, bio siromašniji. Nije se proslavio nikakvim veličanstvenim djelima niti veličanstvenim spisima, gledano ljudskim očima, da bi se danas o njemu pričalo, ali se proslavio odgovorom na Božji poziv, radeći na njivi Gospodnjoj kao "sluga dobri i vjerni" (Mt 25,21), živeći vjeru i poziv na način koji mu je na kraju pribavio krunu mučeništva.
Mr. don Milenko Krešić